Tuesday, January 6, 2015

Potpuni preokret

Dobro jutro...
Pola 8 ujutro je, pijem jutarnju kavu na terasi u Seminyaku, gledam vjevericu kako se vere po palmi i razmisljam si kako je u Zagrebu taman prosla ponoc i kako konobar u Retru vjerojatno gasi svjetla i moli ljude da idu doma da moze i on... Tesko je zamisliti da se to dogadja u ovom istom trenutku... A ovaj blog posvecen je trenutcima.
Dok smo putovali na Gili otoke, a s obzirom da je kisna sezona sto ce reci da su i struje mora jace i valovi veci (Lonely Planet spominje da more izmedju Balija i Lomboka u ovoj sezoni zna biti rough), putovanje do tamo bilo je stravicno. Dakle sad ne pricam o onoj uzbudljivo avanturistickoj stravi nego jednom od najgorih produzenih trenutaka u mom zivotu, gdje sam premrla od straha i za vrijeme trajanja putovanja molila i koristila sve moguce duhovne tehnike koje poznajem da se umirim. Valovi su bili dosta jaki, a taj brod speedboat (ima nekih 5 jakih motora koji ga nose i stvarno brzo vozi), no to je daleko od ugodne voznje gliserom.. Napravljen je tako da putnici udju unutra i onda kroz prozore gledaju van, sto ima smisla s obzirom da je tada poprilicno prskalo. Uglavnom, najgori trenutak bio je taj kada je brod nasred mora stao, a jedan od malih od palube krenuo nesto dizati jedan motor, pa stavljati drugi... I dok je to radio, u stojecem polozaju naravno da nas je more ljuljalo i tjeralo na muku sve skupa, no najgori je bio taj trenutak kada su se putnici krenuli okretati prema tom malom koji prtlja oko motora sa panikom u ocima. Obje smo umrle umrle od straha u tom trenu. Kasnije smo shvatili da valjda ima taj jedan veci i jaci motor koji onda vadi kad se valovi jako pojacaju, a vraca natrag kad se malo smiri ili bolje receno ODnemiri.
Nekoliko cinjenica o Baliju i Lomboku koje smo dosad upoznali.. Putovati uokolo je tesko bez vlastitog transporta, javni prijevoz gotovo da i ne postoji osim izmedju vecih gradova, tako da se moras osloniti na njihovu turisticku infrastrukturu. Za obilazak nekih super mjesta najbolje je uzeti vozaca za cijeli dan, sto i nije preskupo, od 250 do 300 kn za dan, pa vozi i razgledavaj koliko zelis. Ili uzeti rent a car ili skuter (sto je najbolje, samo nije bas za ici na drugi kraj otoka). Isto tako, sve sto oni nude je zapravo macak u vreci, jer ne znas tocno sto nude.. Nesto nazivaju tura ovakva, onakva, a svede se da zapravo kupujes samo vozaca, pa ti nije jasno zasto je zapakirano i koje pakovanje da uzmes. Za putovanja od jednog do drugog mjesta, potrebno je dan ranije dogovoriti prijevoz u nekoj od agencija, sto se onda sastoji od putovanja minibusom, koji skuplja putnike (turiste) na sve strane i onda nas zajedno vozi do tamo gdje idemo.. A to moze potrajati, em kasne u kretanju pa dok pokupe sve putnike na sve strane.. uz guzvu na cesti.. putovanje od 40 kilometara moze trajati satima.. Jos jedna frustrirajua stvar, na Baliju, sto je to putovanje satima nalik prometnoj guzvi u nekom gradu; imaju sasvim ok vozni park i krecu se mic po mic. Niti blizu onim divnim voznjama medju kokosima u nekom azijskom lokalnom busu dok sjedis na pletenoj kosari i gledas prekrasne krajolike uokolo..
Na Gilijima smo proveli vec u proslom blogu spomenute prekrasne trenutke i onda pri povratku krece preokret situacije... i svijesti.
Nakon Gilija, vratile smo se na Lombok i razgledavale otok uokolo, navecer zavrsile u Sengiggiju (odakle ide brod za Bali) i dogovorile prijevoz za Seminyak na Baliju sljedeci dan , jer dan nakon toga imamo let za Komodo.. (zmajeve i to..) Nismo uspjele uhvatit brod u 9, nego je bilo mjesta tek na brodu u 11, put traje sat i po brodom i jos sat vremena po Baliju, dakle, u pol 2 smo u Seminyaku, govori nam teta kod koje smo bukirali taj put. Stigli smo u 7 navecer :/
Brod je krenuo kasnije, dok je skupio sve, bla bla.. pa smo morali busom do druge luke, jer iz ove kao nece moci isploviti.. Jos pod dojmom traume od proslog putovanja, strah je poceo vec unaprijed. Pa gledamo more, djeluje ok, nikakvo nevrijeme. Ja disem, umirujem se, jos vise umiruje me kad vidim da je brod kojim ovaj put idemo puno siri i djeluje jako stabilno.. I tako umjetno smirena ja sjedam u brod. Ne razgovaramo medjusobno o tim strahovima da ih ne pojacavamo, malo se pogledamo pa govorimo tako neke pozitivne stvari, tipa kako je lijepo i kako je brod eto puno bolji. Inace, dan prije nam je teta Sonya kod koje smo spavali pokazala na TV-u prilog koji su pustali o onom Air Asia avionu koji se srusio 2 dana prije, otisao u oblak i eksplodirao.. Isao s Bornea za Bali.. Pa si kazemo kako to nije ugodno bas sad sa svim tim vijestima i kako su nam sad ti negativni imputi u glavi, ali kako jedna spominje druga ju usutkava, voznja brodom je pred nama, ne mozemo sad razgovarati o tragicnim slucajevima...
Voznja brodom krece lijepo.. Brod juri, more nije bonaca ali je ok.. Kako prolazi prvih pola sata voznje, malo se pojacavaju valovi.. Ja kontroliram cijelo vrijeme kroz prozor.. nebo izgleda ok, valovi su jaki.. Opet poznati trenutak, brod staje nasred mora, ljujaju nas valovi, sad vec kuzimo da je to valjda neka zamjena motora koju stalno rade.. No pojacava se jos..ti trenuci stajanja nasred mora se pojacavaju, valovi ljujaju. Andja kao da spava, ne spava, samo zmiri, bolje da ju ne pitam kako je i sto misli o ovoj nasoj agoniji. Umirem od straha. Pogled kroz prozor donosi pljuskanje mora, nije mi dobro kad gledam, malo mi se povraca (vrecice za povracanje vise posvuda, dio standardne opreme), tijesim se da oni valjda ovako svaki dan, i dalje mi je muka, no dala bi sve i da povracam, samo da ode taj osjecaj straha i panike. Lakse je zatvorenih ociju, osjetim ljuljanje, ali samo da nema tog prizora valova i onda moje imaginacije sebe kako plivam u tome. Pomazu vizualizacije.. zamisljam kako smo sretno stigli.. Onda odlazim u buducnost, zamisljam kako dolazim na posao, na timski sastanak u Centar za mladez Zapresic i prisjecam se svog tadasnjeg trenutka u valovima. I sretna sam sto sam tu, ziva, sretna, zdrava.. Volim vas sve..
Uz te nepogodice voznja se produzila na 3 sata umjesto sat i pol.. Posljednjih sat i pol bilo je lakse.. Malo se smirilo i prosla je panika, ostao je samo mali osjecaj straha.. Prekrasno.. Iskrcali smo se, padala je kisa, bila sam sretna kao malo dijete i svo drndanje po guzvi i stizanje u 7 sati navecer nije smetalo.. Samo sreca... To je bilo 3.1.
Sljedeci dan proveli smo na aerodromu, avioni stalno kasne, pa je tako i nas.. 2 sata nismo znali zasto, lijepo smo pojeli na aerodromu. Nakon 2 sata rekli su nam da je nas avion ovdje, ali ima tehnickih poteskoca. POkazali su nam ga kroz prozor.. Mali jadnicak kojem se propeleri malo vrte, a malo se nisu vrtili, popravljali su ga valjda. Dolaze osjecaj nelagode.. Manji, ipak, avioni se zaista ne ruse samo tako, iako u glavi slika onog Air Asia sa vijesti. Cekamo jos, al prosla volja i za zmajevima Komodima i avanturama, gdje je nestala ona ljepota putovanja.. Jos sat vremena i sluzbeno objavljuju da je let otkazan. Nisu uspjeli popraviti avion. OLAKSANJE.. Odluka je ista objema, Komodo, vidimo se drugi put... Trazimo povrat novca za kartu. Dobivamo puni povrat za taj i za povratni let. Mijenja nam se budzet, puni smo novaca koje smo racunali da su potroseni. Odlucimo provesti posljednjih tjedan dana na Baliju.
I eto, posljednja dva dana su niz prekrasnih trenutaka. Uzele smo opet skuter i sad istrazujemo detalje, divlje plaze, skrivene hramove... Slobodne u kretanju i neovisne o drugima. Predivno.. stajemo uz cestu jesti, oni isto ovdje imaju odojka, kao kod nas kad putujes na more :)
Ja sam otkrila novu ljepotu putovanja, kad nije zadano sljedece odrediste i kada apsolutno nista ne moram vidjeti, nista veliko i nevjerojatno.. I sad otkrivamo cari Balija u detalje.. I divno je, pomisao na povratak jos nije vesela, ovdje postaje kao doma :)
Sreca, sloboda i nasa 2 mala kotacica...
(ceste su ovdje dobre, ali i male, prosjecna brzina auta je 60, a nasa 30 - 40 km/h - roditeljima da ne brinu :)
Trenuci.. jucerasnji dan zavrsio je u Frankenstein baru u Seminyaku, sa lokalnim live bendom i hrpetinom rasplesanih australaca, a u pauzama benda neka lokalna ekipa radila je plesni show, moderno, odlicna izedba, performans, zamaskirani i ofarbani kao cudovista, plesali su od hip hopa, do performansa s vatrom i na ringu. Sreca...
Danas lagano krecemo prema sjeveru, na mali road trip, oko Ubuda, jos rizinih polja, pa cemo od tamo mozda i do planina...

Volimo vas sve s Balija...

Friday, January 2, 2015

Bali, Lombok i magicni Gili otoci..

Sretna Nova Godina s Lomboka, idemo dakle istocno od Balija.
Opet kao da je prosla cijela vjecnost od posljednjeg javljanja, nekima je u medjuvremenu pao snijeg, a neki su bili bosonogi na snjezno bijelom pjesku i malo ronili s kornjacama :)
Malo samo vadim mast za slucaj da vam se nakupilo za vrijeme blagdana :-p
Inace, ja sam prilikom doceka 2015.e shvatila da je ovo prvo putovanje na kojem docekujem Novu Godinu bosonoga u pijesku, na svim dosadasnjim destinacijama uvijek su  to bile neke jednako tople samo manje pjescane lokacije, pa moram reci da je diiivno.. Docek za pamcenje, bila nam svima 2015.ta tako divna i topla..
Nego, po redu, zgode i nezgode od proslog javljanja, iz Ubuda. U Ubudu smo provele par jako lijepih dana, a posljednji dan uhvatile i svecanost cijeg se imena nikako ne mogu sjetiti, no uglavnom hindu balinezani imaju jedan dan kada duse mrtvih dolaze na zemlju i onda tu provedu nekih 10 do tjedan dana nakon cega se vracaju, a cijela zajednica ih ispracuje. To se dogadja kroz razne ceremonije od kojih je dio zatvoren samo za lokalne stanovnike, a zavrsava velikom povorkom kroz grad, nesto kao karneval. Pa smo u Ubudu ispratile duse mrtvih, a ulice su cijeli dan bile pune onih lavova koji su tipicni za kineske povorke npr. ili cak cirkus, gdje jedan covijek nosi glavu i prednje noge, a drugi cini guzu i straznje noge. I sve to popraceno tipicnom glazbom, jako je bilo atmosfericno..
A taj cijeli prekrasan dan u Ubudu zapocele smo ujutro  u Monkey forest, dijelicu prasume usred Ubuda u kojem su smjestena 3 hrama, obrasla mahovinama od vlage i sva 3 pomalo podsjecaju na Knjigu o djungli, pogotovo uz horde majmuna koji tamo obitavaju, kradu ljudima hranu i zive svoj zivot kao da nitko oko njih ne postoji, skoro pa se moze dogoditi da slucajno stanes na nekog. A kako balinezani posvuda stavljaju svoje darove duhovima i bogovima, kako sam spomenula u proslom postu, mozete zamisliti koliki je rok trajanja tih darova ukoliko ih postave u tim hramovima. Naravno, dan ceremonije bio je festa za majmune jer su darovi bili posebno bogati, sa citavim vockama (doslo i nama da se posluzimo), cak i nekim mini pakiranjima jogurtica iz supermarketa; i naravno da je glavna svecanost bila u hramu u Monkey forrest. Da, majmuni su slavili. I eto, dozivjela sam da mi majmun dira prstice na nogama, ne znam sto mu je doslo, nesto ih je krenuo pipkati dok sam stajala na stepenicama, kao da me mazi.. I obje, i Andja i ja dozivjele majmuna na sebi, mekane su im sapice i jako je to bilo zabavno kako su se penjali po nama.. i bez da smo kupile snop banana za 25 kn koje prodaju turistima da bi eto namamili majmuna na sebe..
Slike ce vise pokazati, u neko vrijeme bolje kombinacije opreme i brzog interneta.
Superkul dan nastavile smo u mini trekingu po rizinim poljima, nesto sto takodjer rijeci tesko mogu docarati, jer je carobno naravno.. Scene koje zaustavljaju dah i cine savrsenu fotografiju gdje god pogled zavrsi. Kucice u rizinim poljima prekrasne, kao iz bajke, okruzene tropskim vockama, pa svako toliko netko bere nesto u polju, pa kolone gusaka koje plivaju u poljima koja su vise natopljena vodom.. A kolone gusaka su kao male vojske, u takvom redu hodaju, jedna iza druge, kao da ih je netko istrenirao. Cijela ta setnjica trajala je nekoliko sati (naravno da smo mi odabrale najduzi moguci put, namjerno) i ispunila sva osjetila. A pri povratku prema gradu, isle nekom lokalnom cestom sa rizinih terasica, pa naletile (kako je bio gore spomenuti praznik, ujedno i neradni dan) na ekipu (60 ak) muskaraca u nekoj supi / rupi kako vicu i vrte se neke pare tu, kao kladionica.. borbe pijetlova. To smo prvi put obje vidjele ovako stvarno i kao dio lokalne tradicije. A balinezani su vrlo ljubazni tako da ne samo da im je bilo ok da gledamo iz prikrajka, nego su nas i pozvali u taj krug, pa nam jedan objasnjavao kako se njegov pijetao sad bori i nek snimamo.. Iskustvo za pamcenje :)
Pa tako s lijepim iskustvima odosmo s Balija.. prekrasnog ali i turbo turistickog, u potrazi za malo vise divljine. Zabavan je bio razgovor s jednom starom Kanadjankom koja dolazi na Bali posljednjih preko 10 godina, pa nam je pricala kako je bilo prije, kako se stvari mijenjaju i kako je glavni "krivac" film Eat, Pray, Love sa Juliom Roberts, koji je uzrokovao turisticki boom samo godinu kasnije, a koji se ocitovao hrpom zena koje su odjednom sve vozile bicikle kroz rizina polja u potrazi za ljubavi :)
Eto, ode 1000 rijeci na samo jedan dan, a skoro svaki je takav. Pa malo o Lomboku..
Drugaciji skroz, prekrasan, divlji, muslimansko stanovnistvo uz jako ugodno iznenadjenje da zene nisu pokrivene i da je ok i kupati se na plazi i hodati vrlo u kratko obucen i gola ramena prolaze, samo ne bas ajde u badicu u selo, ali ostalo je ok..
Tu smo malo zapeli.. svjesno i namjerno, na rajskom otocicu Gili Air (jedan od 3 Gilija - otocica na vrhu otoka Lomboka), mjesto gdje nema motornih vozila, nego kocije i bicikli; selo usred otoka a okolo plaze i milion mjesta za sjesti i uzivati u bijelom pjesku i tirkiznom moru.. a sve toliko sa stilom uredjeno.. Opet ne namjerno vjerojatno, nego jednostavno od najdostupnijih materijala. Pa i najjeftiniji lokalni smjestaj ima terasicu sa stolom i stolicama od bambusa, a da ne pricamo o tim malim barovima i restorancicima uz obalu.
Da ne bude sve najsavrsenije, ipak je ovdje kisna sezona, pa ima malo vise valova i more je malo mutnije.. Sto nam je kvarilo vidljivost dok smo gledali tropske ribice.. Ja ovdje isla i roniti, opet cuda svijeta svih boja i oblika, napokon se usnimila roneci pored kornjace, jedne od hrpetine kojih sam vidjela, a i Andja vidjela kornjacu samo snorklajuci.. blagodati ovih podrucja..
Nasle smo i domace, balkance, Ivanu iz Beograda, Ljubicu - zagrepcanku koja zivi u Beogradu i veselog sarajliju koji im se priljucio tog popodneva kad smo se upoznali. Pa je lijepo podruziti se s domacima na kraju svijeta.
Sad cu stati sa nabrajanjem svih krasota koje smo vidjeli na nasem i susjednom Gili Menu kojeg smo posjetili, pa neka to naknadno slike i video prenesu.. Sto reci puno, otok se prehoda po obali u sat vremena, na sve strane pogledi su za stati i gledati i sve u svemu, zadrzalo nas poprilicno... I zadrzalo da izbacimo iz ovog puta treking na vulkan Rinjani.. razlog najveci je kisa koja padne nocu a i preko dana pada kojih sat vremena nekad, pa nekako zakljucili da taj cijeli pogled vrijedi kad je suncan dan, pa eto.. neki drugi put.
Danas smo dosli s Gilija na Lombok i posjetili tradicionalno Sasak selo i vodopade u podnozju vulkana (da mu se ipak malo priblizimo).. vodopadi su bli poprilicno fascinantni, pogotovo jedan sto kao da ispada iz sredine planine.... A i setnja monsunskom prasumicom dobro je dosla nakon svih ovih dana na plazi... Da, biti cemo dobar kontrast snijegu u Zagrebu sa trenutnom bojom koze..
Puse svima do sljedeceg javljanja, mi sutra natrag na Bali odakle prekosutra letimo u zemlju dinosaura... Komodo island :)