Sretna Nova Godina s Lomboka, idemo dakle istocno od Balija.
Opet kao da je prosla cijela vjecnost od posljednjeg javljanja, nekima je u medjuvremenu pao snijeg, a neki su bili bosonogi na snjezno bijelom pjesku i malo ronili s kornjacama :)
Malo samo vadim mast za slucaj da vam se nakupilo za vrijeme blagdana :-p
Inace, ja sam prilikom doceka 2015.e shvatila da je ovo prvo putovanje na kojem docekujem Novu Godinu bosonoga u pijesku, na svim dosadasnjim destinacijama uvijek su to bile neke jednako tople samo manje pjescane lokacije, pa moram reci da je diiivno.. Docek za pamcenje, bila nam svima 2015.ta tako divna i topla..
Nego, po redu, zgode i nezgode od proslog javljanja, iz Ubuda. U Ubudu smo provele par jako lijepih dana, a posljednji dan uhvatile i svecanost cijeg se imena nikako ne mogu sjetiti, no uglavnom hindu balinezani imaju jedan dan kada duse mrtvih dolaze na zemlju i onda tu provedu nekih 10 do tjedan dana nakon cega se vracaju, a cijela zajednica ih ispracuje. To se dogadja kroz razne ceremonije od kojih je dio zatvoren samo za lokalne stanovnike, a zavrsava velikom povorkom kroz grad, nesto kao karneval. Pa smo u Ubudu ispratile duse mrtvih, a ulice su cijeli dan bile pune onih lavova koji su tipicni za kineske povorke npr. ili cak cirkus, gdje jedan covijek nosi glavu i prednje noge, a drugi cini guzu i straznje noge. I sve to popraceno tipicnom glazbom, jako je bilo atmosfericno..
A taj cijeli prekrasan dan u Ubudu zapocele smo ujutro u Monkey forest, dijelicu prasume usred Ubuda u kojem su smjestena 3 hrama, obrasla mahovinama od vlage i sva 3 pomalo podsjecaju na Knjigu o djungli, pogotovo uz horde majmuna koji tamo obitavaju, kradu ljudima hranu i zive svoj zivot kao da nitko oko njih ne postoji, skoro pa se moze dogoditi da slucajno stanes na nekog. A kako balinezani posvuda stavljaju svoje darove duhovima i bogovima, kako sam spomenula u proslom postu, mozete zamisliti koliki je rok trajanja tih darova ukoliko ih postave u tim hramovima. Naravno, dan ceremonije bio je festa za majmune jer su darovi bili posebno bogati, sa citavim vockama (doslo i nama da se posluzimo), cak i nekim mini pakiranjima jogurtica iz supermarketa; i naravno da je glavna svecanost bila u hramu u Monkey forrest. Da, majmuni su slavili. I eto, dozivjela sam da mi majmun dira prstice na nogama, ne znam sto mu je doslo, nesto ih je krenuo pipkati dok sam stajala na stepenicama, kao da me mazi.. I obje, i Andja i ja dozivjele majmuna na sebi, mekane su im sapice i jako je to bilo zabavno kako su se penjali po nama.. i bez da smo kupile snop banana za 25 kn koje prodaju turistima da bi eto namamili majmuna na sebe..
Slike ce vise pokazati, u neko vrijeme bolje kombinacije opreme i brzog interneta.
Superkul dan nastavile smo u mini trekingu po rizinim poljima, nesto sto takodjer rijeci tesko mogu docarati, jer je carobno naravno.. Scene koje zaustavljaju dah i cine savrsenu fotografiju gdje god pogled zavrsi. Kucice u rizinim poljima prekrasne, kao iz bajke, okruzene tropskim vockama, pa svako toliko netko bere nesto u polju, pa kolone gusaka koje plivaju u poljima koja su vise natopljena vodom.. A kolone gusaka su kao male vojske, u takvom redu hodaju, jedna iza druge, kao da ih je netko istrenirao. Cijela ta setnjica trajala je nekoliko sati (naravno da smo mi odabrale najduzi moguci put, namjerno) i ispunila sva osjetila. A pri povratku prema gradu, isle nekom lokalnom cestom sa rizinih terasica, pa naletile (kako je bio gore spomenuti praznik, ujedno i neradni dan) na ekipu (60 ak) muskaraca u nekoj supi / rupi kako vicu i vrte se neke pare tu, kao kladionica.. borbe pijetlova. To smo prvi put obje vidjele ovako stvarno i kao dio lokalne tradicije. A balinezani su vrlo ljubazni tako da ne samo da im je bilo ok da gledamo iz prikrajka, nego su nas i pozvali u taj krug, pa nam jedan objasnjavao kako se njegov pijetao sad bori i nek snimamo.. Iskustvo za pamcenje :)
Pa tako s lijepim iskustvima odosmo s Balija.. prekrasnog ali i turbo turistickog, u potrazi za malo vise divljine. Zabavan je bio razgovor s jednom starom Kanadjankom koja dolazi na Bali posljednjih preko 10 godina, pa nam je pricala kako je bilo prije, kako se stvari mijenjaju i kako je glavni "krivac" film Eat, Pray, Love sa Juliom Roberts, koji je uzrokovao turisticki boom samo godinu kasnije, a koji se ocitovao hrpom zena koje su odjednom sve vozile bicikle kroz rizina polja u potrazi za ljubavi :)
Eto, ode 1000 rijeci na samo jedan dan, a skoro svaki je takav. Pa malo o Lomboku..
Drugaciji skroz, prekrasan, divlji, muslimansko stanovnistvo uz jako ugodno iznenadjenje da zene nisu pokrivene i da je ok i kupati se na plazi i hodati vrlo u kratko obucen i gola ramena prolaze, samo ne bas ajde u badicu u selo, ali ostalo je ok..
Tu smo malo zapeli.. svjesno i namjerno, na rajskom otocicu Gili Air (jedan od 3 Gilija - otocica na vrhu otoka Lomboka), mjesto gdje nema motornih vozila, nego kocije i bicikli; selo usred otoka a okolo plaze i milion mjesta za sjesti i uzivati u bijelom pjesku i tirkiznom moru.. a sve toliko sa stilom uredjeno.. Opet ne namjerno vjerojatno, nego jednostavno od najdostupnijih materijala. Pa i najjeftiniji lokalni smjestaj ima terasicu sa stolom i stolicama od bambusa, a da ne pricamo o tim malim barovima i restorancicima uz obalu.
Da ne bude sve najsavrsenije, ipak je ovdje kisna sezona, pa ima malo vise valova i more je malo mutnije.. Sto nam je kvarilo vidljivost dok smo gledali tropske ribice.. Ja ovdje isla i roniti, opet cuda svijeta svih boja i oblika, napokon se usnimila roneci pored kornjace, jedne od hrpetine kojih sam vidjela, a i Andja vidjela kornjacu samo snorklajuci.. blagodati ovih podrucja..
Nasle smo i domace, balkance, Ivanu iz Beograda, Ljubicu - zagrepcanku koja zivi u Beogradu i veselog sarajliju koji im se priljucio tog popodneva kad smo se upoznali. Pa je lijepo podruziti se s domacima na kraju svijeta.
Sad cu stati sa nabrajanjem svih krasota koje smo vidjeli na nasem i susjednom Gili Menu kojeg smo posjetili, pa neka to naknadno slike i video prenesu.. Sto reci puno, otok se prehoda po obali u sat vremena, na sve strane pogledi su za stati i gledati i sve u svemu, zadrzalo nas poprilicno... I zadrzalo da izbacimo iz ovog puta treking na vulkan Rinjani.. razlog najveci je kisa koja padne nocu a i preko dana pada kojih sat vremena nekad, pa nekako zakljucili da taj cijeli pogled vrijedi kad je suncan dan, pa eto.. neki drugi put.
Danas smo dosli s Gilija na Lombok i posjetili tradicionalno Sasak selo i vodopade u podnozju vulkana (da mu se ipak malo priblizimo).. vodopadi su bli poprilicno fascinantni, pogotovo jedan sto kao da ispada iz sredine planine.... A i setnja monsunskom prasumicom dobro je dosla nakon svih ovih dana na plazi... Da, biti cemo dobar kontrast snijegu u Zagrebu sa trenutnom bojom koze..
Puse svima do sljedeceg javljanja, mi sutra natrag na Bali odakle prekosutra letimo u zemlju dinosaura... Komodo island :)
Opet kao da je prosla cijela vjecnost od posljednjeg javljanja, nekima je u medjuvremenu pao snijeg, a neki su bili bosonogi na snjezno bijelom pjesku i malo ronili s kornjacama :)
Malo samo vadim mast za slucaj da vam se nakupilo za vrijeme blagdana :-p
Inace, ja sam prilikom doceka 2015.e shvatila da je ovo prvo putovanje na kojem docekujem Novu Godinu bosonoga u pijesku, na svim dosadasnjim destinacijama uvijek su to bile neke jednako tople samo manje pjescane lokacije, pa moram reci da je diiivno.. Docek za pamcenje, bila nam svima 2015.ta tako divna i topla..
Nego, po redu, zgode i nezgode od proslog javljanja, iz Ubuda. U Ubudu smo provele par jako lijepih dana, a posljednji dan uhvatile i svecanost cijeg se imena nikako ne mogu sjetiti, no uglavnom hindu balinezani imaju jedan dan kada duse mrtvih dolaze na zemlju i onda tu provedu nekih 10 do tjedan dana nakon cega se vracaju, a cijela zajednica ih ispracuje. To se dogadja kroz razne ceremonije od kojih je dio zatvoren samo za lokalne stanovnike, a zavrsava velikom povorkom kroz grad, nesto kao karneval. Pa smo u Ubudu ispratile duse mrtvih, a ulice su cijeli dan bile pune onih lavova koji su tipicni za kineske povorke npr. ili cak cirkus, gdje jedan covijek nosi glavu i prednje noge, a drugi cini guzu i straznje noge. I sve to popraceno tipicnom glazbom, jako je bilo atmosfericno..
A taj cijeli prekrasan dan u Ubudu zapocele smo ujutro u Monkey forest, dijelicu prasume usred Ubuda u kojem su smjestena 3 hrama, obrasla mahovinama od vlage i sva 3 pomalo podsjecaju na Knjigu o djungli, pogotovo uz horde majmuna koji tamo obitavaju, kradu ljudima hranu i zive svoj zivot kao da nitko oko njih ne postoji, skoro pa se moze dogoditi da slucajno stanes na nekog. A kako balinezani posvuda stavljaju svoje darove duhovima i bogovima, kako sam spomenula u proslom postu, mozete zamisliti koliki je rok trajanja tih darova ukoliko ih postave u tim hramovima. Naravno, dan ceremonije bio je festa za majmune jer su darovi bili posebno bogati, sa citavim vockama (doslo i nama da se posluzimo), cak i nekim mini pakiranjima jogurtica iz supermarketa; i naravno da je glavna svecanost bila u hramu u Monkey forrest. Da, majmuni su slavili. I eto, dozivjela sam da mi majmun dira prstice na nogama, ne znam sto mu je doslo, nesto ih je krenuo pipkati dok sam stajala na stepenicama, kao da me mazi.. I obje, i Andja i ja dozivjele majmuna na sebi, mekane su im sapice i jako je to bilo zabavno kako su se penjali po nama.. i bez da smo kupile snop banana za 25 kn koje prodaju turistima da bi eto namamili majmuna na sebe..
Slike ce vise pokazati, u neko vrijeme bolje kombinacije opreme i brzog interneta.
Superkul dan nastavile smo u mini trekingu po rizinim poljima, nesto sto takodjer rijeci tesko mogu docarati, jer je carobno naravno.. Scene koje zaustavljaju dah i cine savrsenu fotografiju gdje god pogled zavrsi. Kucice u rizinim poljima prekrasne, kao iz bajke, okruzene tropskim vockama, pa svako toliko netko bere nesto u polju, pa kolone gusaka koje plivaju u poljima koja su vise natopljena vodom.. A kolone gusaka su kao male vojske, u takvom redu hodaju, jedna iza druge, kao da ih je netko istrenirao. Cijela ta setnjica trajala je nekoliko sati (naravno da smo mi odabrale najduzi moguci put, namjerno) i ispunila sva osjetila. A pri povratku prema gradu, isle nekom lokalnom cestom sa rizinih terasica, pa naletile (kako je bio gore spomenuti praznik, ujedno i neradni dan) na ekipu (60 ak) muskaraca u nekoj supi / rupi kako vicu i vrte se neke pare tu, kao kladionica.. borbe pijetlova. To smo prvi put obje vidjele ovako stvarno i kao dio lokalne tradicije. A balinezani su vrlo ljubazni tako da ne samo da im je bilo ok da gledamo iz prikrajka, nego su nas i pozvali u taj krug, pa nam jedan objasnjavao kako se njegov pijetao sad bori i nek snimamo.. Iskustvo za pamcenje :)
Pa tako s lijepim iskustvima odosmo s Balija.. prekrasnog ali i turbo turistickog, u potrazi za malo vise divljine. Zabavan je bio razgovor s jednom starom Kanadjankom koja dolazi na Bali posljednjih preko 10 godina, pa nam je pricala kako je bilo prije, kako se stvari mijenjaju i kako je glavni "krivac" film Eat, Pray, Love sa Juliom Roberts, koji je uzrokovao turisticki boom samo godinu kasnije, a koji se ocitovao hrpom zena koje su odjednom sve vozile bicikle kroz rizina polja u potrazi za ljubavi :)
Eto, ode 1000 rijeci na samo jedan dan, a skoro svaki je takav. Pa malo o Lomboku..
Drugaciji skroz, prekrasan, divlji, muslimansko stanovnistvo uz jako ugodno iznenadjenje da zene nisu pokrivene i da je ok i kupati se na plazi i hodati vrlo u kratko obucen i gola ramena prolaze, samo ne bas ajde u badicu u selo, ali ostalo je ok..
Tu smo malo zapeli.. svjesno i namjerno, na rajskom otocicu Gili Air (jedan od 3 Gilija - otocica na vrhu otoka Lomboka), mjesto gdje nema motornih vozila, nego kocije i bicikli; selo usred otoka a okolo plaze i milion mjesta za sjesti i uzivati u bijelom pjesku i tirkiznom moru.. a sve toliko sa stilom uredjeno.. Opet ne namjerno vjerojatno, nego jednostavno od najdostupnijih materijala. Pa i najjeftiniji lokalni smjestaj ima terasicu sa stolom i stolicama od bambusa, a da ne pricamo o tim malim barovima i restorancicima uz obalu.
Da ne bude sve najsavrsenije, ipak je ovdje kisna sezona, pa ima malo vise valova i more je malo mutnije.. Sto nam je kvarilo vidljivost dok smo gledali tropske ribice.. Ja ovdje isla i roniti, opet cuda svijeta svih boja i oblika, napokon se usnimila roneci pored kornjace, jedne od hrpetine kojih sam vidjela, a i Andja vidjela kornjacu samo snorklajuci.. blagodati ovih podrucja..
Nasle smo i domace, balkance, Ivanu iz Beograda, Ljubicu - zagrepcanku koja zivi u Beogradu i veselog sarajliju koji im se priljucio tog popodneva kad smo se upoznali. Pa je lijepo podruziti se s domacima na kraju svijeta.
Sad cu stati sa nabrajanjem svih krasota koje smo vidjeli na nasem i susjednom Gili Menu kojeg smo posjetili, pa neka to naknadno slike i video prenesu.. Sto reci puno, otok se prehoda po obali u sat vremena, na sve strane pogledi su za stati i gledati i sve u svemu, zadrzalo nas poprilicno... I zadrzalo da izbacimo iz ovog puta treking na vulkan Rinjani.. razlog najveci je kisa koja padne nocu a i preko dana pada kojih sat vremena nekad, pa nekako zakljucili da taj cijeli pogled vrijedi kad je suncan dan, pa eto.. neki drugi put.
Danas smo dosli s Gilija na Lombok i posjetili tradicionalno Sasak selo i vodopade u podnozju vulkana (da mu se ipak malo priblizimo).. vodopadi su bli poprilicno fascinantni, pogotovo jedan sto kao da ispada iz sredine planine.... A i setnja monsunskom prasumicom dobro je dosla nakon svih ovih dana na plazi... Da, biti cemo dobar kontrast snijegu u Zagrebu sa trenutnom bojom koze..
Puse svima do sljedeceg javljanja, mi sutra natrag na Bali odakle prekosutra letimo u zemlju dinosaura... Komodo island :)
No comments:
Post a Comment